Rejtynh Pucina zaškalvaje. Da akupacyi Kryma całkam zadavolenyja dziejnaściu prezidenta byli 27%, a ciapier — 67 % nasielnictva. Paśla doŭhich hadoŭ prynižeńnia ŭsie chočuć «maleńkaj pieramožnaj vajny». Usie nastrojeny na revanš za 1991-y hod. Dzivić, što navat moładź zaražanaja impierskimi ambicyjami. «Kłasny mužyk Pucin, — heta pieršaje, što ja pačuła na maskoŭskim vakzale. — Sievastopal — ruski horad. Krym pavinien być naš».
Kažuć: Pucin… Aŭtakratyja… Ale aŭtakratyja žyvie nie ŭ vakuumie. Havorka pavinna iści ab kalektyŭnym Pucinie.
Krym — heta balučaja tema. Da XVIII stahodździa jon byŭ tatarski, z XVIII da XX stahodździa — Krym rasijski. Tamu Krym — «naš», u «nas» jaho niespraviadliva adabraŭ pa pjancy Chruščoŭ i addaŭ Ukrainie. A kolki tam ruskich mahił! I mierkavańni palaryzujucca: ad «vyratujem našych bratoŭ», da «treba skinuć na chachłoŭ paru atamnych bombaŭ».
Niedaloka ad Krasnaj płoščy ja nazirała takuju karcinu: dvoje maładych ludziej stajali z płakatam: «Prachožy! Kolki dziaciej, bratoŭ, susiedziaŭ ty hatovy pachavać, kab Krym staŭ častkaj Rasii?» Pry mnie chłopcaŭ abzyvali fašystami, banderaŭcami, amierykanskimi prychvaśniami.
Kryli matam. Staryja žančyny plavali ŭ ich. Parvali płakat. Niejkija mužyki z raspachnutymy paŭkažuškami i masiŭnymi kryžami na hrudziach pryviali amapaŭcaŭ: «Zabiarycie hetych jurodzivych u pastarunak, a to my im sud Linča ustroim». Padjechaŭ palicejski aŭtazak i chłopcaŭ pavieźli…
Pucin zrabiŭ staŭku na najnižejšyja instynkty i vyjhraŭ. Navat kali b zaŭtra Pucina nie stała, kudy b my prapali ad samich siabie?
Ja prysutničała na dvuch mitynhach: za vajnu i suprać vajny. Mitynh za pieramohu ŭ Krymie sabraŭ 20 tysiač čałaviek z płakatami: «Ruski duch niepieramožny!», «Nie addamo Ukrainu Amierycy!», «Ukraina, svaboda, Pucin». Malebny, śviatary, charuhvy, patetyčnyja pramovy — niejkaja archaika. Škvał avacyj stajaŭ paśla vystupu adnaho pramoŭcy: «Rasijskimi vojskami ŭ Krymie zachoplenyja ŭsie klučavyja stratehičnyja abjekty. Zabłakavanyja orhany miascovaha samakiravańnia, miescy dysłakacyi ŭkrainskich vojskaŭ. Uziatyja pad kantrol vakzały, aeraporty, vuzły suviazi…» Ja azirnułasia: lutaść i nianaviść na tvarach. Jak sumiaščajecca ŭsio heta z dobraj vopratkaj, sučasnymi mašynami i kafe, pajezdki ŭ adpačynak u Majami ci ŭ Italiju?
Na mitynh suprać vajny sabrałasia ŭsiaho niekalki tysiač čałaviek, išli i skandavali: «Miru — mir! Nie vajnie!», «Jurodzivyja, — kryčali im z tratuaraŭ. — Vorahi Rasii! Chočacie NATA z bazaj u Sievastopali?»
Voś pobač sa mnoj stajać dva čałavieki, i ja baču, jak u ich nalivajucca kryvioju vočy…
U takija chviliny mnie pryhadvajucca dakumientalnyja kadry ŭvodu rasijskich vojskaŭ u Krym: išli «KamAZy», vajennyja ciahačy, Bronietechnika. Vakoł raskrytych lukaŭ siadzieli sałdaty, u ich na ŭsiu moc hrymieli mahnitafony. Niesłasia na ŭsiu moc pieśnia: «Prazdnik k nam prichodit! Prazdnik k nam prichodit!» U hetych chłopčykaŭ z Razani, Ćviery, Sibiry nie było hrošaj pryjechać u Krym turystami, pryjechali na bronietransparciory.
Ja dzieści heta ŭžo bačyła: na savieckaj vajnie ŭ Afhanistanie. Taja ž chłuśnia i spakoj dyktataraŭ: «Pa prośbie ŭrada Afhanistana uviedzieny abmiežavany kantynhient savieckich vojskaŭ…
Našy vojski ŭvajšli ŭ Afhanistan, kab tudy nie ŭvajšli amierykancy… Našy miežy na zamku…» Praź dziasiatki hadoŭ toj ža scenar paŭtaryŭsia — u Abchazii, Hruzii…
Nasoŭvajecca niešta strašnaje i kryvavaje. Moj baćka — biełarus, maci — ukrainka. I tak u mnohich. Trysta hadoŭ my žyli ŭ adnoj krainie. Źmiašałasia ŭsio: siemji, kultura. Pieršuju i Druhuju suśvietnuju vajnu prajšli razam. Samaje strašnaje, što možna pradstavić — vajnu Rasii i Ukrainy. Čužych u hetaj vajnie nie budzie. I pieramožcaŭ taksama…
Siońnia siabry napisali, što ŭ ich va Ukrainie pačałasia ŭsieahulnaja mabilizacyja, pa Chryščaciku chodziać ludzi ŭ kamuflažnaj formie, zbroja ŭ čachłach. Boj barabanaŭ. «Kudy sabralisia?» — «Maskaloŭ patrašyć za Krym».
Strašna! Niezrazumieła! Jak u Tałstoha: nichto hetaj vajny nie choča, a jana nasoŭvajecca.
Ale navat u takija chviliny ŭkraincy ŭmiejuć śmiajacca. Raspaviadajuć śviežyja aniekdoty. U Janukoviča pytajucca: «Jak heta Pucin napaŭ na Ukrainu?» — «Ja jaho paprasiŭ». — «A jak vy da hetaha dadumalisia?» — «Jon mianie paprasiŭ».
Były pałkoŭnik KDB liślivić siabie dumkaj, što zastaniecca ŭ historyi źbiralnikam ruskich ziamiel. Jak napisana ŭ letapisie: «Adsiul jość i pajšła ziamla ruskaja». Kamuści ŭ Kramli zdajecca, što Danieck i Charkaŭ — heta taksama ruskaja ziamla. Žychary Kryma mahli b prahałasavać za viartańnie ŭ skład Rasii i biez padkazki Maskvy, bo rasijcaŭ tam bolšaść. Ale, padobna, Kramlu padabajecca pahulać muskułami. Papałochać.
Jany tam, u Kramli, nie mohuć pavieryć, što va Ukrainie adbyŭsia nie nacyscki pieravarot, a narodnaja revalucyja. Spraviadlivaja.
Ukraincy ŭbačyli kinutyja majontki hetych spadaroŭ z pazałočanymi ŭnitazami. Jak namienkłatura savieckaha času, jany dumali, što ŭładzie dazvolena ŭsio, i jana nie adkaznaja pierad hramadstvam. Ale ludzi za 20 hadoŭ źmianilisia.
Pieršy Majdan vyhadavaŭ druhi Majdan. Ludzi zrabili druhuju revalucyju, ciapier važna, kab palityki jaje znoŭ nie prajhrali.
Niedaloka ad majho doma ŭ Minsku staić pomnik ŭkrainskamu Kabzaru Tarasu Šaŭčenku. Kožnuju ranicu ja baču, što pomnik absypany kvietkami, daharajuć paminalnyja śviečki. Pieršyja dni na tych, chto prychodzić siudy, składali pratakoły, vieźli ŭ palicejski ŭčastak. Tady ludziej było dziasiatki, a ciapier za sotniu.
Milicyja nie moža aryštavać usich ludziej, ranicaj da pomnika pryjazdžaje mašyna i aryštoŭvaje kvietki. Ale ja viedaju, što ranicaj buduć novyja kvietki…